Moje ime je Marica Grgurinović, umjetnica sam, kazališna redateljica, dramska pedagoginja i majka dvojice prekrasnih dječaka, a u tjelesno-orijentiranoj integrativnoj praksi sam posljednjih 5 godina. 

Rođena sam u Splitu 1979. i moj životni put započinje odrastanjem u obitelji s gluhonijemim roditeljima, divnim ljudima koji su predano kao i svaki roditelji koji vole svoju djecu, davali sve od sebe da moj brat i ja odrastemo u sretne ljude. Međutim, njihova fizička ograničenja ostavila su duboke tragove u mom djetinjstvu koje je bilo uskraćeno od radosti i bezbrižnosti jer sam od najranije dobi bila mamin i tatin prevoditelj - njihove uši. Kao mala sam gledala dnevnik na televiziji i prevodila riječi i događaje koje sama nisam razumjela, odlazila s njima u javne institucije i morala nemušto, s vlastitim ograničenim znanjem i iskustvom male djevojčice, objašnjavati njima što mi je teta iza pulta rekla, a isto tako morala sam shvatiti što mi oni pokušavaju “reći” kako bi toj istoj teti rekla zašto smo tu. Bila sam tako mala i tako nemoćna. Osjećaj da nisam dovoljno dobra, da ne znam dovoljno objasniti, da ne mogu dovoljno pomoći voljenim roditeljima, da nema tih riječi koje oni mogu razumjeti, otad me vjerno pratio. Jer vidite, ja sam mislila da je do mene, da sam ja kriva za to što se moji ne mogu razumjeti s ostatkom svijeta i što svijet ne razumije njih. Odlučila sam na svoj dječji način da nikad više neću osjetiti tu bespomoćnost, bezvrijednost, neadekvatnost. Odlučila sam naučiti, bacila sam se na znanje, na školu, knjige, bila sam besprijekorna odlikašica. Usavršila sam svoj unutarnji skener kojim sam promatrajući svijet i ljude oko sebe mogla točno prepoznati kakva trebam biti da bih se svidjela okolini. Prilagodila sam se, postala sam kameleon, mogla sam postati što god je netko htio od mene. Putem sam gubila djelić po djelić sebe. Mogla sam upisati faks koji sam htjela. Odabrala sam onaj za koji nisu trebale ocjene, već ono što ja jesam. Na podsvjesnoj razini tražila sam način kako da sebe izrazim tako da me moji razume, tražila sam neki novi jezik. Moj kameleonski duh me upisao na studij režije i radiofonije na zagrebačkoj dramskoj akademiji, ali je kapitulirao pred izazovom da kreiram svoju autentičnu umjetnost. Autentično? Što je to? Spontano, ne razumijem? Dajte vi meni recite točno što trebam, koja su pravila, koji je okvir, i ja ću to ispuniti! Al ne, ta sloboda me gušila. Završila jesam akademiju, krenula raditi predstave, al s katastrofalnim kritikama. Za pokopat se. Pa kako i ne, kad se nisam mogla dati do kraja, nisam znala što trebam dati kad nisam ni znala tko sam.

Tu kreće moja škorpionska potraga za dubljim smislom svega, za odgovorima na pitanja tko sam i zašto sam tu. Slijedi par godina bauljanja, sve manje mog samostalnog umjetničkog rada (pobjegoh od straha od još loših kritika), bacila sam se na produkciju i organizaciju. Zaključila sam da nisam dovoljno kreativna, dovoljno svoja, dovoljno autentična, prekrižila sam se kao umjetnicu. Sama s dvoje djece, valjalo je preživjeti. Kakvo stvaranje kad treba raditi i preživjeti! 

Međutim, koliko god me život u redovnim sedmogodišnjim ciklusima lomio i bacao na koljena, čak i s dvoje djece, ja sam se ustajala na noge i nastavljala dalje ne odustajući od snova. Ples je uplesao u moj život i ja sam mu se predala. Zbog sna o permakulturnom umjetničkom imanju na Visu, osnovala sam umjetničku organizaciju, kazalište BESA nazvavši je imenom broda kojim je Joža Horvat oplovio svijet onda kad su mu svi govorili da neće uspjeti. Tvrdoglavo čeljade, uspio je naravno. Inspirirana, skupila sam dječake i odselila na Vis gdje sam nakon nekoliko narednih godina shvatila konačno da nije do drugih, nego da je do mene. Tvrdoglavo čeljade i ja. Bila sam kronično umorna, nikad nisam imala dovoljno vremena za sve obaveze koje sam imala, nikad siguran priljev novaca, a svaki partner s kojim sam bila, otišao je. Pa sam otišla na terapiju i upisala CIR (Centar za integrativni razvoj). Otišla sam baš tamo jer sam razumjela jezik kojim tamo pričaju. A pričalo se tijelom. Kužite? Tijelom, rukama, nogama, ne riječima, a to sam znala odmalena. Tamo, duboko u sebi, bez da mi je itko objasnio i protumačio mi ozbiljnu psihologiju, teorije ljudske psihe i tijela, pronašla sam hrpu likova iz moje unutarnje drame, napisala bezbroj prizora u kojima se oni međusobno lome, ispisala stranice tragedije žešće od grčke tragedije, otvorila tu Pandorinu kutiju i suočila se sa svim što je izlazilo. I bilo je krvavo. Ko kataklizma nakon Hirošime. Spaljena zemlja bez traga života. Dokle god pogled seže dim i pepeo. Nebo je nestalo. A jedna mala djevojčica, zapetljane smeđe kose i obraza umrljanih čađom, stoji bosa i gleda taj užas. Sleđena. Sama.

Al ne zaboravite, na dnu Pandorine kutije bilo je blago - nada. Onaj moj škorpion u meni zarekao se da nikad neće odustati od potrage za istinom i to je hranilo moju nadu. Dala sam BESU - časnu riječ da nikad neću odustati da postanem prekrasan cvijet za koji sam stvorena. 

Odrasla žena je pružila ruku djevojčici i unatoč strahu i kataklizmi, krenule su skupa dalje. 

Poglavlje po poglavlje, korak po korak, rastvarale su se stare priče, stara duboko ukorijenjena uvjerenja o tome tko sam, kakva moram biti, da je svijet opasno mjesto, da su muškarci prevaranti,Al ne zaboravite, na dnu Pandorine kutije bilo je blago - nada. Onaj moj škorpion u meni zarekao se da nikad neće odustati od potrage za istinom i to je hranilo moju nadu. Dala sam BESU - časnu riječ da nikad neću odustati da postanem prekrasan cvijet za koji sam stvorena. 

Odrasla žena je pružila ruku djevojčici i unatoč strahu i kataklizmi, krenule su skupa dalje. 

Poglavlje po poglavlje, korak po korak, rastvarale su se stare priče, stara duboko ukorijenjena uvjerenja o tome tko sam, kakva moram biti, da je svijet opasno mjesto, da su muškarci prevaranti, a žene kučke. Oslobađala sam se pomalo starih programa. Dotakla svoju tugu i bol zbog oduzetog djetinjstva, zamjeranje prema onima koji se me povrijedili izbacila kroz bijes kao vulkan. Konačno sam počela disati. I još puno toga. 

Odlučila sam iskopati svoju kreativnost. Kockicu po kockicu, gradila sam povjerenje u ljude, usudila se opet vjerovati ženama. Zadnji korak je bio - prepustiti se. Užas. Moja kontrola mi je spašavala glavu cijeli život a sad je moram pustiti, kako?! Želja za slobodom, želja za užitkom, želja za radošću i stvarnim kontaktom s ljudima jednostavno su bile jače. Kapitulirala sam.

a žene kučke. Oslobađala sam se pomalo starih programa. Dotakla svoju tugu i bol zbog oduzetog djetinjstva, zamjeranje prema onima koji se me povrijedili izbacila kroz bijes kao vulkan. Konačno sam počela disati. I još puno toga. 

Odlučila sam iskopati svoju kreativnost. Kockicu po kockicu, gradila sam povjerenje u ljude, usudila se opet vjerovati ženama. Zadnji korak je bio - prepustiti se. Užas. Moja kontrola mi je spašavala glavu cijeli život a sad je moram pustiti, kako?! Želja za slobodom, želja za užitkom, želja za radošću i stvarnim kontaktom s ljudima jednostavno su bile jače. Kapitulirala sam.

U procesu najtežeg suočavanja sa sobom, podržana od strane svog plemena, i onog okupljenog oko mog kazališta, a i onog oko plesa i CIR-a, istovremeno dok sam se raspadala, ja sam gradila najautentičniji i najiskreniji umjetnički rad ikad dosad. Ponad Pučinam. 

Igra se ušuljala natrag u moj svijet, radost kreacije me odvela do toga da mi je svaka umjetnost prirodna i moja, ne samo kazalište kako sam vjerovala dotad. 

Moj jezik je jezik igre, jezik stvaranja, slike, pokreti, tijelo, znakovi, simboli. Pričam slikama, glazbom mazim, crtanjem mirišem dok osluškujem tišinu između mene, sad već velike, i mojih dragih starih roditelja. Puno toga mi nisu dali, ali ono što su mi dali neprocjenjivo je - Život.

Na svoj 40-ti rođendan slavim svoj povratak u rodni Split premijerom filma “Ponad Pučinam” (16.11.2019.), a moj povratak u grad vratio me i dramskoj pedagogiji i umjetničkim radionicama koje oduvijek držim. Kao studentica završne godine edukacije za tjelesno-orijentiranu integrativnu praksu po CIR-metodi, odlučila sam BESI kao kazalištu dodati i ovu komponentu pomaganja ljudima koristeći umjetnost kao jezik igre.

Ja sam Putnica, na ovom svijetu sad tu da pomognem i podržim druge u svim njihovim nesavršenostima, bolima, tugama i povredama, spremna slušati i šutjeti i podržati dok duša nasuprot mene ne bude spremna otisnuti se na pučinu svojim vlastitim brodom i kreirati svoj život onako prirodno, autentično, onako kako samo ona zna. Nosim poruku da je sve nastalo iz Kreacije i da život nije samo muka, patnja i bol, već može biti radost, užitak te da se i mi odrasli smijemo igrati. 

BESA je kazalište, mjesto igre i kreacije, mjesto za umjetnost, ali isto tako i sigurno mjesto za sve one kojima treba emocionalna podrška oko trenutnih ili dugotrajnih poteškoća u životu. Samo trebate posegnuti;

BESA je splitski pozdrav u žargonu. Daj besu, daj časnu riječ, daj ruku, javi se.