Tjelesno-orijentirana integrativna praksa po CIR-metodi je jedan od psihoterapijskih pravaca dostupan čovjeku koji želi zaroniti u sebe kako bi istražio i iscijelio sebe te posljedično doveo više sklada, mira, zadovoljstva, sreće, užitka u svoj život i međuljudske odnose. Razlikuje se od drugih po tome što u središte fokusa stavlja tijelo kao mjesto cjelokupnog sjećanja svih iskustava koje smo imali od trenutka našeg začeća (tjelesna memorija). Korištenjem pokreta, disanja i glasa uz stručno vodstvo osoba dovršava emocionalne procese koji su ostali zakočeni iz raznih razloga u djetinjstvu. Ideja je da su svi naši “vanjski problemi” (poteškoće s poslom, nezadovoljavajući odnosi, problemi u partnerstvu…) isto kao i “unutarnji” (osjećaj nezadovoljstva, frustracije, bijes, praznina, poremećaji u prehrani, ovisnosti…) zapravo rezultat energetskih blokova u našim tijelima. Uključivanje tijela u proces rada sa sobom može ove blokove otpustiti i posljedično dovesti do većeg osjećaja slobode, užitka, zadovoljstva. Promjena perspektive na situaciju koja je bila problematična dovodi i do veće razine osobne odgovornosti (zrelosti) zbog čega na nov svježiji način pristupamo rješavanju situacije. Ako želite znati više o samoj praksi, pogledajte pitanja i odgovore.

Praksa se provodi individualno i u grupama. Ako želite dogovoriti termin za individualni rad, kontaktirajte me. Ako vas zanima grupni rad, pogledajte program radionica.

CIR-metodu su osmislili Tomislav Senečić i Laszlo Pinter, dvojica terapeuta s dugogodišnjim radom i iskustvom upravo u tjelesno-orijentiranoj praksi. Osnivači su Centra za integrativni razvoj (CIR), škole koja je članica Europske asocijacije za tjelesno-orijentiranu terapiju (EABP) te su i sami članovi te asocijacije, a CIR je ujedno i član Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH).

Više o edukaciji za praktičara CIR-metode možete pročitati ovdje.

Kreativnost nije rezervirana samo za neke, a igrati se znamo svi. Osobni razvoj često se percipira kao težak i mukotrpan posao “kopanja po sebi”. Istina je da nije lako zaviriti u vlastitu mračnu stranu, suočiti se s možda teškom i bolnom prošlošću kao i probaviti činjenicu da smo ponekad sami zaslužni i za ona negativna iskustva koja smo proživjeli i zbog kojih smo sad nesretni. Teško je i mukotrpno, da, ali u cijelom tom procesu često zaboravimo da se život sastoji i od lijepih iskustava, pozitivnih događaja, dobrih i poželjnih kvaliteta koje, u želji da “iskopamo sve”, stavimo sa strane.

S druge strane, često u našim ozbiljnim i odgovornim odraslim životima nema vremena za opuštanje i igru. Uostalom, igra je samo za djecu, zar ne? Djeca uče o sebi i svijetu igrajući se, ali nismo li i mi nečije dijete? Ove radionice su mjesta na kojima mi odrasli možemo učiti o svijetu i sebi isto tako igrajući se. A za to je potrebno da se sjetimo svog unutarnjeg djeteta i damo mu prostor i vrijeme da se izrazi, da nam ispriča svoje neispričane priče, da nam pokaže svoj svijet i ona mjesta u nama koja još uvijek trebaju da ih prepoznamo i zagrlimo. U tom smislu, i ove radionice nas vode prema sebi, ali na nježan način uz puno zabave i igre.

Neki ljudi u svakodnevnom životu pišu dnevnike, crtaju po papiru tijekom razgovora, pjevaju pod tušem ili u automobilu, analiziraju snove, bave nekim umjetničkim hobijem poput slikanja ili spontanog plesa na glazbu koja budi ritam. Ovi jednostavni primjeri izražavanja kroz pokret, glas, pisanje i stvaralaštvo djeluju umirujuće jer pomažu pri otpuštanju nakupljenih osjećaja i čišćenju uma. Ono što je u tome iscjeljujuće je sam proces, a ne stvaranje savršenog umjetničkog djela.

Ove grupne radionice dramske pedagogije i umjetnosti pokrivaju širok raspon rada s tijelom, glasom, verbalnim i neverbalnim izražavanjem - a sve upakirano u igru, održavaju se na mjesečnoj bazi u Splitu. Svrha im je oslobađanje od unutarnjih prepreka koje koče protok naše životnosti i kreacije bilo da kreiramo umjetničko djelo, ručak, vrijeme s djecom ili život općenito. Namijenjene su umjetnicima, ali i onima koji se nikako ne smatraju takvima, kreativcima, ali i onima kojima je kreativnost “zapela”, definitivno onima koji misle da uopće nisu kreativni, svima koji rade s tijelom, bilo za sebe ili s drugima - uz malo znatiželje i hrabrosti kroz igru i grupnu podršku zavirite i istražite vlastite dubine.

Kako sam iskopala svoju kreativnost?, 4.11.2019.

Moje ime je Marica Grgurinović, umjetnica sam, kazališna redateljica, dramska pedagoginja i majka dvojice prekrasnih dječaka, a u tjelesno-orijentiranoj integrativnoj praksi sam posljednjih 5 godina. Moj životni put započinje odrastanjem u obitelji s gluhonijemim roditeljima, divnim ljudima koji su predano kao i svaki roditelji koji vole svoju djecu, davali sve od sebe da moj brat i ja odrastemo u sretne ljude.

Foto: Ante Majić

Međutim, njihova fizička ograničenja ostavila su duboke tragove u mom djetinjstvu koje je bilo uskraćeno od radosti i bezbrižnosti jer sam od najranije dobi bila mamin i tatin prevoditelj - njihove uši. Kao mala sam gledala dnevnik na televiziji i prevodila riječi i događaje koje sama nisam razumjela, odlazila s njima u javne institucije i morala nemušto, s vlastitim ograničenim znanjem i iskustvom male djevojčice, objašnjavati njima što mi je teta iza pulta rekla, a isto tako morala sam shvatiti što mi oni pokušavaju “reći” kako bi toj istoj teti rekla zašto smo tu. Bila sam tako mala i tako nemoćna. Osjećaj da nisam dovoljno dobra, da ne znam dovoljno objasniti, da ne mogu dovoljno pomoći voljenim roditeljima, da nema tih riječi koje oni mogu razumjeti, otad me vjerno pratio. Jer vidite, ja sam mislila da je do mene, da sam ja kriva za to što se moji ne mogu razumjeti s ostatkom svijeta i što svijet ne razumije njih. Odlučila sam na svoj dječji način da nikad više neću osjetiti tu bespomoćnost, bezvrijednost, neadekvatnost. Odlučila sam naučiti, bacila sam se na znanje, na školu, knjige, bila sam besprijekorna odlikašica. Usavršila sam svoj unutarnji skener kojim sam promatrajući svijet i ljude oko sebe mogla točno prepoznati kakva trebam biti da bih se svidjela okolini. Prilagodila sam se, postala sam kameleon, mogla sam postati što god je netko htio od mene. Putem sam gubila djelić po djelić sebe. Mogla sam upisati faks koji sam htjela. Odabrala sam onaj za koji nisu trebale ocjene, već ono što ja jesam. Na podsvjesnoj razini tražila sam način kako da sebe izrazim tako da me moji razume, tražila sam neki novi jezik. Moj kameleonski duh me upisao na studij režije i radiofonije na zagrebačkoj dramskoj akademiji, ali je kapitulirao pred izazovom da kreiram svoju autentičnu umjetnost. Autentično? Što je to? Spontano, ne razumijem? Dajte vi meni recite točno što trebam, koja su pravila, koji je okvir, i ja ću to ispuniti! Al ne, ta sloboda me gušila. Završila jesam akademiju, krenula raditi predstave, al s katastrofalnim kritikama. Za pokopat se. Pa kako i ne, kad se nisam mogla dati do kraja, nisam znala što trebam dati kad nisam ni znala tko sam. Tu kreće moja škorpionska potraga za dubljim smislom svega, za odgovorima na pitanja tko sam i zašto sam tu. Slijedi par godina bauljanja, sve manje mog samostalnog umjetničkog rada (pobjegoh od straha od još loših kritika), bacila sam se na produkciju i organizaciju. Zaključila sam da nisam dovoljno kreativna, dovoljno svoja, dovoljno autentična, prekrižila sam se kao umjetnicu. Sama s dvoje djece, valjalo je preživjeti. Kakvo stvaranje kad treba raditi i preživjeti! Međutim, koliko god me život u redovnim sedmogodišnjim ciklusima lomio i bacao na koljena, čak i s dvoje djece, ja sam se ustajala na noge i nastavljala dalje ne odustajući od snova. Ples je uplesao u moj život i ja sam mu se predala. Zbog sna o permakulturnom umjetničkom imanju na Visu, osnovala sam umjetničku organizaciju, kazalište BESA nazvavši je imenom broda kojim je Joža Horvat oplovio svijet onda kad su mu svi govorili da neće uspjeti. Tvrdoglavo čeljade, uspio je naravno. Inspirirana, skupila sam dječake i odselila na Vis gdje sam nakon nekoliko narednih godina shvatila konačno da nije do drugih, nego da je do mene. Tvrdoglavo čeljade i ja. Bila sam kronično umorna, nikad nisam imala dovoljno vremena za sve obaveze koje sam imala, nikad siguran priljev novaca, a svaki partner s kojim sam bila, otišao je. Pa sam otišla na terapiju i upisala CIR (Centar za integrativni razvoj). Otišla sam baš tamo jer sam razumjela jezik kojim tamo pričaju. A pričalo se tijelom. Kužite? Tijelom, rukama, nogama, ne riječima, a to sam znala odmalena. Tamo, duboko u sebi, bez da mi je itko objasnio i protumačio mi ozbiljnu psihologiju, teorije ljudske psihe i tijela, pronašla sam hrpu likova iz moje unutarnje drame, napisala bezbroj prizora u kojima se oni međusobno lome, ispisala stranice tragedije žešće od grčke tragedije, otvorila tu Pandorinu kutiju i suočila se sa svim što je izlazilo. I bilo je krvavo. Ko kataklizma nakon Hirošime. Spaljena zemlja bez traga života. Dokle god pogled seže dim i pepeo. Nebo je nestalo. A jedna mala djevojčica, zapetljane smeđe kose i obraza umrljanih čađom, stoji bosa i gleda taj užas. Sleđena. Sama. Al ne zaboravite, na dnu Pandorine kutije bilo je blago - nada. Onaj moj škorpion u meni zarekao se da nikad neće odustati od potrage za istinom i to je hranilo moju nadu. Dala sam BESU - časnu riječ da nikad neću odustati da postanem prekrasan cvijet za koji sam stvorena. Odrasla žena je pružila ruku djevojčici i unatoč strahu i kataklizmi, krenule su skupa dalje. Poglavlje po poglavlje, korak po korak, rastvarale su se stare priče, stara duboko ukorijenjena uvjerenja o tome tko sam, kakva moram biti, da je svijet opasno mjesto, da su muškarci prevaranti, a žene kučke. Oslobađala sam se pomalo starih programa. Dotakla svoju tugu i bol zbog oduzetog djetinjstva, zamjeranje prema onima koji se me povrijedili izbacila kroz bijes kao vulkan. Konačno sam počela disati. I još puno toga. Odlučila sam iskopati svoju kreativnost. Kockicu po kockicu, gradila sam povjerenje u ljude, usudila se opet vjerovati ženama. Zadnji korak je bio - prepustiti se. Užas. Moja kontrola mi je spašavala glavu cijeli život a sad je moram pustiti, kako?! Želja za slobodom, želja za užitkom, želja za radošću i stvarnim kontaktom s ljudima jednostavno su bile jače. Kapitulirala sam. U procesu najtežeg suočavanja sa sobom, podržana od strane svog plemena, i onog okupljenog oko mog kazališta, a i onog oko plesa i CIR-a, istovremeno dok sam se raspadala, ja sam gradila najautentičniji i najiskreniji umjetnički rad ikad dosad, mojim jezikom ispričan put koji sam prošla u Cir-u. Ponad Pučinam. Igra se ušuljala natrag u moj svijet, radost kreacije me odvela do toga da mi je svaka umjetnost prirodna i moja, ne samo kazalište kako sam vjerovala dotad. Moj jezik je jezik igre, jezik stvaranja, slike, pokreti, tijelo, znakovi, simboli. Pričam slikama, glazbom mazim, crtanjem mirišem dok osluškujem tišinu između mene, sad već velike, i mojih dragih starih roditelja. Puno toga mi nisu dali, ali ono što su mi dali neprocjenjivo je - Život. Na svoj 40-ti rođendan slavim svoj povratak u rodni Split premijerom filma “Ponad Pučinam” (16.11.2019., 20h), a moj povratak u grad vratio me i dramskoj pedagogiji i umjetničkim radionicama koje oduvijek držim. Kao studentica završne godine edukacije za tjelesno-orijentiranu integrativnu praksu po CIR-metodi, odlučila sam BESI kao kazalištu dodati i ovu komponentu pomaganja ljudima koristeći umjetnost kao jezik igre radom jedan na jedan. Vidimo se na Noć kazališta u splitskoj Kinoteci. #PonadPučinam #Premijera #NoćKazališta #Kreativnost #ŽivotJeIgra #Igra #Besa #CIR #IntegrativnaTerapija

Priča o “Crnom biseru” u kojem nema ni pirata ni Kariba, 3.10.19.

Prošle zime, nakon jedne od omiljenih plesnih radionica izradila sam plakat s mnoštvom fotografija koje su predstavljale moje želje i snove, ali ne samo za ovu godinu. Neke od želja bile su za cijeli život. Na jednoj od fotografija bila je žena sa sunčanim naočalama, duge valovite kose, kako sjedi na plaži s gitarom. Crnom gitarom.

Zavjet, Zimski san i Ljeto Ljubavi, 16.9.19.

Zavjetovala sam se da nikad neću odustati od Sebe, od toga da postanem prekrasan cvijet za koji sam stvorena. Prije godinu dana izgovorila ga naglas pred svojim ljudima, zapisala svoje ime i nacrtala cvijet pored njega. Da me podsjeti.

Sloboda i Sestrinstvo ili Kako sam prestala biti invalid, 11.9.19.

Na kraju Nevenine ulice je Svjetlost. Da, velikim slovima, kao na kraju tunela. Tu sam da završim jedan životni ciklus koji je započeo jako davno, dok sam još bila djevojčica. Kao dijete, nisam razumjela govor mojih roditelja, nisam znala što znače geste i pokreti kojima mlataraju rukama.

Osjećala sam energiju tijela na neki meni čudan način znajući da, svaki put kad oni tako žestoko i energično mlate, dok "razgovaraju", ja sam znala da se svađaju. Kad bih poslije pitala majku što se dogodilo, ona bi svaki put rekla "nije to ništa, nije to ništa". Dijete kakvo sam bila, kao i svako dijete, slijepo sam povjerovala svojoj majci. Slijepo. Doslovno. Počela sam gubiti vid. Dobila dioptriju. Doslovno. Preko 30 godina bila sam rob naočala čeznući za slobodnim pogledom na pučinu i horizont, čeznući da vidim bistru morsku dubinu kad zaronim.

Čeznula sam za Slobodom.

Moji roditelji su gluhonijemi i radili su najbolje što su znali odgajati brata i mene s obzirom na to da su i sami bili jako oštećeni od najranije dobi. Bijes, zamjeranja i ljutnja prošli su me i danas smo jedna vrlo lijepa i topla obitelj. Ali prošlost je, osim gubitka vida, donijela i identifikaciju s invaliditetom. "Ne smijem biti bolja, zdravija, sposobnija od njih. Osim toga, ako su oni invalidi, onda sam i ja." Dugo mi je trebalo da osvijestim da duboko u sebi zaista tako vjerujem, čak i danas kao odrasla žena.

Dok se nije pojavila prva žena u mom odraslom životu kojoj sam zaista duboko vjerovala. Enesa, moja učiteljica plesa. Nemam pojma zašto, ni kako, al put kojim me vodila duboko je imao smisla. Nakon nje došla je i druga žena, Asja, moja terapeutkinja. Sve se počelo mijenjati i ona je navijala svim srcem za mene.

Nakon njih došlo je pleme žena. (Bilo je žena i prije, al moje ranjeno srce teško im se prepuštalo.) Do ovog ljeta. Kad se, kako ja ono znam u zadnje vrijeme reći "raspalo sve", ostala sam ja s djecom i pleme oko mene koje me držalo.

Pripadam ženskom rodu. Napokon mogu to reći i znati da je to tako. Napokon opet mogu vjerovati ženama unatoč dječjim povredama u djetinjstvu.

I onda je jedna žena, sestra po srcu, čula za moju dugogodišnju želju da skinem dioptriju. I u roku sedam dana sredila mi operaciju u najboljoj klinici u državi. S debelim popustom. Kod žene liječnice. Za novac koji ja trenutno nemam. (S malo guglanja saznat ćete koliko košta taj zahvat.) U tom trenutku ja nemam kinte.

Druga sestra po srcu mi je ponudila smještaj u svom stanu dok ne obavim sve to s vidom. U stanu koji inače renta turistima. Koji je, eto slučajno, baš ta dva dana slobodan i prazan. Na kraju ulice u kojoj je njen stan, je Svjetlost, baš ta klinika. Od svih ulica u Zagrebu, baš na kraju njene.

Kad sam majci ispričala sve o tome, ona je rekla: "Ja ću ti dati novac." Žena zbog koje sam izgubila vid, pomoći će mi da ga vratim. Krug se zatvara. Iscjeljenje.

Prve dvije godine CIR-ovu edukaciju za praktičara tjelesno-orijentirane psihoterapije u Splitu imali smo u Udruzi gluhih, udruzi mojih roditelja. Od svih mjesta u gradu, baš tu. Dvije godine sam dobivala iskustvo da me se čuje i vidi upravo na tom mjestu, među gluhima, onako kako me moji dragi roditelji nikad nisu mogli. Treća godina edukacije bila je u Zagrebu, a Nevenin stan u Zagrebu bio je moje gnijezdo svaki put kad sam dolazila. Osim što je na kraju ulice Svjetlost, preko puta je Suvag, poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora. Slučajno? Nema šanse. Ma gledajte, ja na te stvari sad već pucam od smijeha. Svemir ima jeben smisao za humor i ja se osjećam počašćeno. Stvar je u tome da sam ja to tek danas shvatila, na putu u Svjetlost. Da sam spremna pomoći i drugima, da je vrijeme da svojim iskustvom pomognem onima koji se kao ja nekad osjećaju da ih ne čuju i ne vide.

Danas sam na četvrtoj godini edukacije, spremna svojim iskustvom služiti drugima i pomagati.

Danas sam u Svjetlosti. Danas je mojoj majci rođendan. Ne zezam se. Stvarno je.

Danas odlučujem uzeti svoj vid u svoje ruke. Danas prestajem biti invalid. Ja sam slobodna. Slobodna i povezana. Sloboda i sestrinstvo.

Zahvaljujući svojoj predanosti sebi i zahvaljujući svojim sestrama.

Plastično srce od zlata, 7.8.19.

Ja sam dijete gluhonijemih roditelja. Tata je uvijek govorio mami da su se našli u Splitu, na pola puta između Neretve i Primoštena, u domu za djecu s oštećenjima sluha. Stara kamena kuća u zaleđu Primoštena uvijek je bila puna života, ljudi, velika je to familija, mama je najmlađa od 7 djece. Danas je pusta, oronula, kamene ploče na krovu već propadaju od tereta godina i povijesti te težačke i ribarske obitelji, zidovi potamnjeli, namještaj se raspada, nikog više nema…

O majčinstvu, 22.7.19.

Ja sam samohrana majka. Moj brat je samohrani otac. (Da, to nešto govori i o dinamici u našoj primarnoj obitelji, no ne nužno.) I zapravo je oduvijek bilo tako, otkad sam postala mama. Iako je povremeno bio muškarac prisutan, briga, obaveza i odgoj bili su moji. I ovo nije priča o ravnopravnosti spolova, jednakosti muškarca i žene. Ovo je priča o egzistencijalnom strahu.

Onog trenutka kad sam ostala sama s djecom, kamen poklopac koji zatvara moj grob glasno je odjeknuo mojom nutrinom. Jedan veliki dio mene sam pokopala. Svoju slobodu i svoj strah. Na faksu su me znali zvati "naci mašina" (nekima je bilo smiješno, meni nimalo). Često sam od ljudi dobivala feedback da nema toga što ja ne mogu. Bliska prijateljica mi je rekla da sam ja njoj primjer toga da žena sve može i kad je njoj teško, da se sjeti mene. Samo ja sam znala koju cijenu plaćam za to i što zapravo leži u nutrini. Moj pokopani leš straha i slobode. Svoju istinsku ogromnu snagu (da, znam da je imam) uložila sam u životni projekt da sakrijem koliko me strah za vlastiti život i život moje djece. Stvorila sjajnu fasadu žene Amazonke, ratnice, hrabre sposobne. Kao što rekoh, fasadu. Sakrila taj strah toliko duboko da nije bilo šanse da ga ja vidim, a kamoli netko drugi. Vidjeti njega značilo je vidjeti i vlastitu krhkost, slabost, nemoć, jad, bezvrijednost. A tko se želi osjećati bezvrijedan i nevoljen? Nije ni čudo da su ljudi bježali od mene. Nije ni čudo da sam ja bježala od ljudi. Da, čak i na najudaljeniji otok.

Kakve to veze ima sa samohraniteljstvom? Imati svoju djecu i zaista ih voljeti, najranjivije je mjesto u meni...

Otapajući polako slojeve kože kroz #tjelesnoorijentiranuintegrativnuterapiju , moja maska se raspadala a ja sam uz podršku terapeuta otvarala svoje srce s istinskom željom da saznam istinu o sebi koliko god ona bila gadna. Trebalo mi je par godina da budem spremna onu svoju fantastičnu snagu usmjeriti u to da se suočim sa svojim strahom. Gledati vlastitoj smrti u oči, gledati i osjetiti vlastitu želju za smrću skupa sa svim mehanizmima kojima sam hranila taj mali jadni prestrašeni dio sebe. I vidjeti cijenu koju plaćam za to. Cijenu vlastite slobode, cijenu života vlastite djece. Trebalo je imati muda za to. Zapravo, ne muda, jajnike. Jer da je po starom, muškom principu zvanom "preživljavanje", ja bih opet navukla masku snage i moći, stisnula i pokopala taj dio sebe duboko unutra, i nastavila dalje sa stavom "ja sve mogu". Ovako, iz jajnika, ja sam mama. Ja sam žena. Ja sam mekana i nježna. I da, ja se bojim. Da, nekad se bojim da se neću moći dovoljno pobrinuti za djecu i sebe. Nekad se bojim što će biti s njima ako se meni nešto dogodi. Nekad se bojim i žao mi je što odrastaju bez prisustva svog drugog roditelja. Nekad sam preumorna. Nekad zamjeram što ja sve moram sama. Moj Strah i dalje živi u meni. Al ja nisam ista prema njemu. Kad progovori kroz usta moje djece pogotovo, ja ga zagrlim i nastavimo dalje skupa.

#kadsesveraspadne #povratakkući #CirMetoda #bitimama

Preci na brani, 18.7.19.

Val se razbolio pa smo ostali na selu duže od planiranog...što mi je donijelo još jedan odlazak na branu na mojoj rijeci.

Stajati nasred rijeke, pod tabanima osjetiti čvrstu strukturu koja drži taj silan nezaustavljiv tok tekuće vode i gledati kako voda zbog te brane zadobiva ogromnu silu i moć - dar je koji sam došla uzeti.

Bez naslova, 17.7.19.

Ti si dijete rijeke

Ti si tišina i glatka površina

Ti si buka vala

Ti si brana.

Pitanja i odgovori

Zašto bi netko išao na terapiju?

Odlasku po pomoć često prethodi osjećaj nezadovoljstva, frustracije i/li generalnog osjećaja neispunjenosti u svim ili nekim područjima života. Nekad odlazimo po psihološku pomoć jer nas ovi problemi prate cijeli život, a nekad jer upravo sad prolazimo kroz emotivno teško razdoblje. Možda vam na poslu ide super, ali vas svaki/a partner/ica napusti ili prevari. Imate divnu obitelj, samo što se teško nosite s vlastitim napadima panike ili strahovima. Možda imate hrpu ideja, ali zapravo nijednu ne možete realizirati pa ste kronično bez para? Vječno ste u žurbi i nikad nemate dovoljno vremena za sve, a kamoli za sebe? Usamljeni ste, nemate prijatelje i zapravo ni vaš život nema smisla? Imate napade bijesa i ne možete ga kontrolirati? Ili jednostavno osjećate da ste zapeli u nečem? Ovo su neki od razloga zbog kojih ljudi potraže pomoć. Najčešće to nisu nikakvi "posebni" problemi, dapače, vrlo su uobičajeni i ljudski. Međutim, upravo zato što ih smatramo tako "normalnima", odlazak po stručnu pomoć često se etiketira kao "biti lud".

Potražiti stručnu pomoć nije nikakva sramota što se često u našem društvu smatra. Dapače, znak je hrabrosti i zrelosti da ipak nešto poduzmete sa sobom i svojim životom.

To je ono gdje ja ležim i pričam, a terapeut sjedi iza mene i piše. Kako mi samo razgovor može pomoći?

U nekim praksama tako to izgleda, ali ne i u ovoj. Razgovor je potreban, ali ključna razlika kojom se tjelesno-orijentirana praksa ističe je uključivanje tijela u sam proces. Drugim riječima, pokrećete tijelo, koristite glas i disanje te uz podršku i prisutnost educirane osobe, propuštate kroz to isto tijelo procese koji se nisu mogli izraziti u svakodnevnom životu. Na taj način rasterećujete svoje tijelo od zakrčene, zablokirane energije što posljedično dovodi do osjećaja veće slobode i više života. Kao da čistite dimnjak. U interesu vam je da imate protočan dimnjak kako biste izbacili otrovne i nepotrebne plinove te uživali u toplini i sigurnosti doma, zar ne?

Razgovor u ovoj praksi služi kako bi se osim emotivne i tjelesne razine, iskustvo procesa koji se dogodio povezao i na mentalnoj razini. Da je glava znala rješenje, ona bi ga davno našla.

Ja nisam lud/a. Ne trebam psihijatra.

Ovo nije zamjena za medicinsko liječenje niti vam itko, pa tako ni ja, osim liječnika smije prepisati lijekove. Ova praksa ima svoja ograničenja, a jedno je da ne može pomoći osobama koje mogu relativno dobro funkcionirati u životu samo uz pomoć lijekova. Ako je potražiti pomoć kad nam je u životu teško, jer imamo probleme na poslu/obitelji/partnerstvu ili trenutno prolazimo teško razdoblje - ludost, ako je to "biti lud", ja osobno bih radije pristala biti "luda", nego zbog toga ostala trpjeti nezadovoljstvo u životu.

To košta.

A koliko vas koštaju tablete za smirenje, dani frustracije, svađe, nezadovoljstvo na poslu ili u partnerstvu? I pritom ne mislim novaca. Za redovnu tjelesnu higijenu izdvajamo novac.

U svoj auto redovito ulijevamo gorivo, inače ne idemo nikud njime. Nema goriva. Nema energije. Svake godine ulažemo u auto i njegov tehnički pregled jer znamo da ne možemo na cestu s neispravnim vozilom. Ubit ćemo nekoga ili sebe. Ne ubijate li se na nekim način tako što se emotivno trošite? Zašto je briga o našoj duši i našim emocijama manje važna?

Uostalom, radeći na sebi, u konačnici ćete uštedjeti na kavama, cigaretama, alkoholu, šopingu i svim onim stvarima kojima ste možda sami sebe dotad privremeno umirivali.

Zašto se zove integrativna terapija i kako zapravo djeluje?

Integrirati znači "povezati", spojiti natrag u cjelinu. Ova vrsta prakse tretira čovjeka kao tjelesno, emotivno, mentalno i duhovno biće te smatra da sklad između svih tih dijelova rezultira zadovoljstvom i onim što nazivamo sreća. Jedan od ciljeva ove prakse je postizanje tog sklada. S druge strane, ako bilo koji dio od ta četiri aspekta čovjeka zanemarimo, ili se odreknemo i zaniječemo nekog dijela sebe, naša ličnost nije više cjelovita. Jeste ikad vidjeli nekog tko se bijesan dere na nekog vičući: "Ja se nikad ne derem! Ti se dereš!" O tome pričamo. Vrlo često ćemo vlastite osobine koje teško priznajemo, "nalijepiti" na nekoga drugog jer: tko želi priznati da je loš? Ako priznam da sam loš/a, sebičan/na, ljubomoran/na, da varam, lažem, kradem - nitko me neće voljeti. To je "odricanje" dijelova naše osobnosti. Ova vrsta prakse radi na vraćanju natrag tih odbačenih dijelova sebe jer u konačnici, svi smo ljudi, svi smo nesavršeni, svi smo od krvi i mesa. I upravo takvi, zaslužujemo ljubav i prihvaćanje.

Ova praksa djeluje tako da u fokus stavlja tijelo zato što je ono od našeg začeća bilo prisutno u svemu što nam se događalo. To zovemo tjelesna memorija. Mi se ne sjećamo prve godine života jer nam mozak nije bio razvijen, ali tijelo se sjeća. Zato nam je ono mapa, putokaz i put kojim kročimo. Za mnoge ljude tijelo je stroj koji nas vodi od jedne do druge lokacije, obavlja zadatke, uzima gorivo, a noću se resetirae… Istovremeno, tijelo je i dom svim našim snovima, osećajima i stavovima. Kad smo zaljubljeni, u želucu osjećamo leptiriće; kad nas je strah, “odsijeku nam se noge” – cijela naša divna i strašna prošlost je doživljena upravo kroz ovo tijelo. Kao što gledanje starih fotografija izaziva sećanja, miris nas sjeti nekog prošlog iskustva, na zvuk pjesme koju davno nismo čuli, mi se odmah vratimo u prošli neki događaj ....tijelo nas vodi u prošlost, a istovremeno je sad i ovdje. Nikad nas nije napustilo.

Po čemu sam ja stručna za rad s vama?

Jesam li dovoljno dobra za vas, ne znamo ni vi ni ja, moramo se prvo upoznati. Međutim, ako govorimo o mojoj profesionalnoj edukaciji, evo što mogu reći. Završila sam studij kazališne režije i radiofonije te se preko 20g bavim umjetnošću. Jednako toliko radim kao dramski pedagog sa svim uzrastima što jako volim jer koristim razne umjetničke alate i znanja da bi polaznici kroz igru razvijali sebe kao osobe. Drugim riječima, koristim umjetnost kao sredstvo osobnog razvoja. Kao klijent u terapiji sam već 5 godina, a posljednje 3 educiram se za tjelesno-orijentiranog integrativnog praktičara CIR-metode pri Centru za integrativni razvoj. Trenutno sam student završne godine pod supervizijom svojih iskusnijih mentora. U svom radu kombiniram dramsko-pedagošku praksu, umjetničko izražavanje zajedno s ovom terapijskom praksom. Više o meni možete pročitati ovdje.

Moji roditelji su bili super prema meni. Zašto moramo o njima samo negativno govoriti?

Većina nas nasreću odrasta u obiteljima u kojima je bilo ljubavi, brige, pažnje i gdje su nas roditelji voljeli i zaista dali sve od sebe da se pobrinu za nas. Međutim, nekad je dovoljno da vanjske okolnosti poput bolesti djeteta ili roditelja, neimaština, rat, selidba, brat ili sestra s posebnim potrebama, fizička ograničenja roditelja, ostave traga u tome kakvi ćemo ljudi postati, kakve odluke donositi i kako kreirati. U kasnijem životu to može rezultirati odlukama i životom kojim nismo zadovoljni zbog kojih u konačnici tražimo stručnu pomoć.

S druge strane, neki od nas su imali manje sreće i imali djetinjstva s težim emotivnim povredama ili zanemarivanjem, smrtima roditelja, alkoholizmom ili nasiljem. Vrlo je vjerojatno da će takvim ljudima češće trebati stručna pomoć.

Kako to konkretno izgleda?

Za početak, kontaktirajte me da dogovorimo termin za prvi susret u kojem se upoznamo i odlučujemo hoćemo li nastaviti raditi zajedno. Ako da, dogovorimo ciljeve i uvjete rada i naš zajednički put može početi. Svaki susret traje 75min, a preporučeni ritam je minimalno dvaput mjesečno da bi naš zajednički rad imao učinak. Cijena jednog susreta je 200kn.

Koliko će to sve skupa dugo trajati?

Za to ne postoji formula. Odgovor zapravo ovisi o tome s kojom pričom ste došli, ciljevima koje želite postići te prepekama koji vam stoje na putu. Krajnji cilj jest da prestanete dolaziti, što bi značilo da ste dovoljno odrasli i sazreli da kreirate svoj život na za vas povoljniji i zadovoljniji način.

"Valjalo je napustiti kopno, sve poznate sigurne luke, pobjeći od grada, vreve, brzine života, od uloge umjetnice (u koju nikad nisam povjerovala jer sam vjerovala da će netko kad tad otkriti koliko sam fejk), uloge majke (za koju nikad nisam bila dovoljno dobra), uloge sposobne superžene (za koju sam samosaboterski navijala da se konačno raspadne). Valjalo je da se suočim sa svojim demonima, da poginem na tom bojištu s utvarama iz dubine vlastitog mraka, da mi se srce raspukne na nepopravljive komadiće – da se rastvorim u svoj svojoj bezvrijednosti, nemoći, jadu, boli i tuzi. Prije šest godina iz svog grada otišla sam na otok umrijeti. I jesam. Klekla sam na koljena i poklonila se svojim ranama, umrla skupa s njima. I onda, iz dijamantski čiste i kristalne želje za životom, iz te, unatoč svemu, UNATOČ SVEMU, neslomljive energije života u mrtvoj meni - krenula je Kreacija. Ovaj film je najautentičnije Mene koje je ikad iz mene izašlo. Moje riječi, moje slike, moje vizije, moja priča ispričana mojim rječnikom. Neću duljiti s patetikom više. (Da, patetična sam, znam, i ok sam si takva.) Vratila sam se u svoj grad i nosim na dar film kao svoj rođendanski poklon. Sebi i svim svojim prijateljima, obitelji, kolegama, učiteljima na dar. Dođite i proslavite skupa sa mnom. Vratila sam se Živa. " (Marica)

"Ponad Pučinam" je kratki autorski film koji govori o intimnom putovanju unutarnjim prostranstvima ispričan jezikom osobne mitologije i simbolima mora, otoka i broda koji će premijeru imati na Noć kazališta 16.11.19. u splitskoj kinoteci Zlatna vrata povodom autoričinog 40.og rođendana. On je simboličan prikaz unutarnjeg obračuna sa sobom tijekom autoričine edukacije iz tjelesno-orijentirane integrativne terapije pri Centru za integrativni razvoj.

Film je realiziran u sklopu 6. i 7. BESA festivala i kazališnog kampa na otocima Svecu i Biševu.