Tjelesna psihoterapija
Put prema dubljoj ravnoteži kroz tijelo
Tjelesno-orijentirana psihoterapija koja vas vodi prema miru, zadovoljstvu i osobnoj slobodi.
Što je tjelesno-orijentirana psihoterapija?
Tjelesno-orijentirana psihoterapija je priznati psihoterapijski modalitet koji predstavlja cjelovit pristup radu na sebi tako da tijelo stavlja u središte psihoterapijskog procesa. Tijelo nosi tragove svih naših iskustava — od samog začeća pa nadalje — kroz tzv. tjelesnu memoriju. Kroz rad s pokretom, dahom, glasom i fizičkim kontaktom, osoba ima priliku ponovno pristupiti emocijama koje su u prošlosti bile potisnute ili nedovršene. Ovaj terapijski pravac potiče prirodan proces iscjeljenja i integracije, omogućujući dublje razumijevanje sebe te otvaranje prostora za sklad, radost i kvalitetnije odnose. Radi se o iskustvenom, duboko transformativnom putovanju prema većoj svjesnosti i prisutnosti u vlastitom tijelu i životu.
Zašto se koristi?
Mnogi svakodnevni izazovi — bilo da se radi o poslovnim pritiscima, napetim odnosima ili unutarnjem osjećaju nezadovoljstva — često imaju dublje korijene u emocionalnim i energetskim blokadama koje se s vremenom talože u tijelu. Tjelesna psihoterapija pomaže prepoznati i otpustiti te blokade, dopuštajući životnoj energiji da slobodnije teče. Time dolazi do osjećaja olakšanja, jasnoće i većeg zadovoljstva u svakodnevici.
Ova praksa korisna je osobama koje osjećaju emocionalne teškoće poput anksioznosti, bijesa, frustracije, tuge ili praznine, ali i onima koji se bore s raznim oblicima ovisnosti, poremećajima u prehrani ili osjećajem izgubljenosti. Radom na tjelesnoj razini aktivira se prirodni kapacitet tijela za iscjeljenje, čime se otvara prostor za pozitivne promjene — ne samo na psihološkom, nego i na fizičkom planu. Uključivanje tijela u terapijski proces donosi novu razinu svjesnosti i osobne slobode.
Podrijetlo i razvoj
CIR-metoda razvijena je kroz višegodišnje iskustvo dvojice terapeuta — Tomislava Senečića i Laszla Pintera — koji su svoj rad posvetili tjelesno-orijentiranoj psihoterapiji. Zajedno su osnovali Centar za integrativni razvoj (CIR) 2003. godine kao prvi trening institut za tjelesno-orijentiranu psihoterapiju u ovom dijelu Europe, koji danas djeluje kao edukacijska i terapeutska ustanova, priznat od strane Europske asocijacije za tjelesno-orijentiranu terapiju (EABP), Europske asocijacije za transpersonalnu psihoterapiju (EUROTAS), Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH) te Hrvatske komore psihoterapeuta (HKPT).
Po čemu se razlikuje od drugih terapija?
Za razliku od klasičnih psihoterapijskih pristupa koji često primarno rade s mislima i verbalnim izražavanjem, tjelesna psihoterapija počiva na uvjerenju da je tijelo temeljna nositeljica naših iskustava. Tijelo ne zaboravlja — ono pamti sve: od ranih doživljaja privrženosti i trauma pa sve do neizraženih emocija koje nikad nisu dobile svoj puni izraz.
Kroz aktivno uključivanje pokreta, disanja i glasa, osoba dobiva priliku izraziti ono što je godinama bilo potisnuto. Na taj se način dolazi do dubinske emocionalne katarze i otpuštanja energetskih blokada. Rezultat nije samo olakšanje, već i stvarna promjena u načinu na koji doživljavamo sebe i svijet oko sebe. Terapija time postaje iskustvena, ne samo razgovorna, što omogućava autentičniju promjenu i dublje usvajanje uvida.
Što očekivati na terapeutskom satu?
Terapijski sat obično traje 60 do 75 minuta i može se odvijati individualno ili u grupnom formatu. U sigurnom i podržavajućem okruženju, klijent se kroz vođene tjelesne vježbe, rad s dahom i izražavanje glasa povezuje sa svojim unutarnjim svijetom. Terapeut ne nameće rješenja, već prati klijenta kroz njegove vlastite procese, pomažući mu da ih osvijesti, proživi i integrira.
Svaka seansa je jedinstvena i prilagođena trenutnim potrebama klijenta. Mogu se pojaviti emocionalna otpuštanja, uvidi ili promjene u tjelesnoj percepciji, a ponekad i osjećaj duboke smirenosti ili energije. S vremenom, klijent razvija dublju povezanost sa sobom, veću otpornost na stres i bolju emocionalnu regulaciju.
Ako osjećate da je vrijeme da se povežete sa sobom na dubljoj razini i otpustite ono što vas koči, pozivam vas da napravite prvi korak.
Ispunite prijavnicu kako bismo dogovorili individualni termin ili vas uputili na grupni program. Krenite putem prema većem miru, slobodi i autentičnosti.
Često postavljena pitanja
Zašto bi netko išao na terapiju?
Odlasku po pomoć često prethodi osjećaj nezadovoljstva, frustracije i/li generalnog osjećaja neispunjenosti u svim ili nekim područjima života. Nekad odlazimo po psihološku pomoć jer nas ovi problemi prate cijeli život, a nekad jer upravo sad prolazimo kroz emotivno teško razdoblje. Možda vam na poslu ide super, ali vas svaki/a partner/ica napusti ili prevari. Imate divnu obitelj, samo što se teško nosite s vlastitim napadima panike ili strahovima. Možda imate hrpu ideja, ali zapravo nijednu ne možete realizirati pa ste kronično bez para? Vječno ste u žurbi i nikad nemate dovoljno vremena za sve, a kamoli za sebe? Usamljeni ste, nemate prijatelje i zapravo ni vaš život nema smisla? Imate napade bijesa i ne možete ga kontrolirati? Ili jednostavno osjećate da ste zapeli u nečem? Ovo su neki od razloga zbog kojih ljudi potraže pomoć. Najčešće to nisu nikakvi “posebni” problemi, dapače, vrlo su uobičajeni i ljudski. Međutim, upravo zato što ih smatramo tako “normalnima”, odlazak po stručnu pomoć često se etiketira kao “biti lud”.
Potražiti stručnu pomoć nije nikakva sramota što se često u našem društvu smatra. Dapače, znak je hrabrosti i zrelosti da ipak nešto poduzmete sa sobom i svojim životom.
To je ono gdje ja ležim i pričam, a terapeut sjedi iza mene i piše. Kako mi samo razgovor može pomoći?
U nekim praksama tako to izgleda, ali ne i u ovoj. Razgovor je potreban, ali ključna razlika kojom se tjelesno-orijentirana psihoterapija ističe je uključivanje tijela u sam proces. Drugim riječima, pokrećete tijelo, koristite glas i disanje te uz podršku i prisutnost educirane osobe, propuštate kroz to isto tijelo procese koji se nisu mogli izraziti u svakodnevnom životu. Na taj način rasterećujete svoje tijelo od zakrčene, zablokirane energije što posljedično dovodi do osjećaja veće slobode i više života. Kao da čistite dimnjak. U interesu vam je da imate protočan dimnjak kako biste izbacili otrovne i nepotrebne plinove te uživali u toplini i sigurnosti doma, zar ne?
Razgovor u ovoj praksi služi kako bi se osim emotivne i tjelesne razine, iskustvo procesa koji se dogodio povezao i na mentalnoj razini. Da je glava znala rješenje, ona bi ga davno našla.
Ja nisam lud/a. Ne trebam psihijatra.
Ovo nije zamjena za medicinsko liječenje niti vam itko, pa tako ni ja, osim liječnika smije prepisati lijekove. Ova praksa ima svoja ograničenja, a jedno je da ne može pomoći osobama koje mogu relativno dobro funkcionirati u životu samo uz pomoć lijekova. Ako je potražiti pomoć kad nam je u životu teško, jer imamo probleme na poslu/obitelji/partnerstvu ili trenutno prolazimo teško razdoblje – ludost, ako je to “biti lud”, ja osobno bih radije pristala biti “luda”, nego zbog toga ostala trpjeti nezadovoljstvo u životu.
To košta.
A koliko vas koštaju tablete za smirenje, dani frustracije, svađe, nezadovoljstvo na poslu ili u partnerstvu? I pritom ne mislim novaca. Za redovnu tjelesnu higijenu izdvajamo novac.
U svoj auto redovito ulijevamo gorivo, inače ne idemo nikud njime. Nema goriva. Nema energije. Svake godine ulažemo u auto i njegov tehnički pregled jer znamo da ne možemo na cestu s neispravnim vozilom. Ubit ćemo nekoga ili sebe. Ne ubijate li se na nekim način tako što se emotivno trošite? Zašto je briga o našoj duši i našim emocijama manje važna?
Uostalom, radeći na sebi, u konačnici ćete uštedjeti na kavama, cigaretama, alkoholu, šopingu i svim onim stvarima kojima ste možda sami sebe dotad privremeno umirivali.
Zašto se zove integrativna terapija i kako zapravo djeluje?
Integrirati znači “povezati”, spojiti natrag u cjelinu. Ova vrsta prakse tretira čovjeka kao tjelesno, emotivno, mentalno i duhovno biće te smatra da sklad između svih tih dijelova rezultira zadovoljstvom i onim što nazivamo sreća. Jedan od ciljeva ove prakse je postizanje tog sklada. S druge strane, ako bilo koji dio od ta četiri aspekta čovjeka zanemarimo, ili se odreknemo i zaniječemo nekog dijela sebe, naša ličnost nije više cjelovita. Jeste ikad vidjeli nekog tko se bijesan dere na nekog vičući: “Ja se nikad ne derem! Ti se dereš!” O tome pričamo. Vrlo često ćemo vlastite osobine koje teško priznajemo, “nalijepiti” na nekoga drugog jer: tko želi priznati da je loš? Ako priznam da sam loš/a, sebičan/na, ljubomoran/na, da varam, lažem, kradem – nitko me neće voljeti. To je “odricanje” dijelova naše osobnosti. Ova vrsta prakse radi na vraćanju natrag tih odbačenih dijelova sebe jer u konačnici, svi smo ljudi, svi smo nesavršeni, svi smo od krvi i mesa. I upravo takvi, zaslužujemo ljubav i prihvaćanje.
Ova praksa djeluje tako da u fokus stavlja tijelo zato što je ono od našeg začeća bilo prisutno u svemu što nam se događalo. To zovemo tjelesna memorija. Mi se ne sjećamo prve godine života jer nam mozak nije bio razvijen, ali tijelo se sjeća. Zato nam je ono mapa, putokaz i put kojim kročimo. Za mnoge ljude tijelo je stroj koji nas vodi od jedne do druge lokacije, obavlja zadatke, uzima gorivo, a noću se resetira… Istovremeno, tijelo je i dom svim našim snovima, osećajima i stavovima. Kad smo zaljubljeni, u želucu osjećamo leptiriće; kad nas je strah, “odsijeku nam se noge” – cijela naša divna i strašna prošlost je doživljena upravo kroz ovo tijelo. Kao što gledanje starih fotografija izaziva sećanja, miris nas sjeti nekog prošlog iskustva, na zvuk pjesme koju davno nismo čuli, mi se odmah vratimo u prošli neki događaj ….tijelo nas vodi u prošlost, a istovremeno je sad i ovdje. Nikad nas nije napustilo.
Po čemu sam ja stručna za rad s vama?
Jesam li dovoljno dobra za vas, ne znamo ni vi ni ja, moramo se prvo upoznati. Međutim, ako govorimo o mojoj profesionalnoj edukaciji, evo što mogu reći. Završila sam studij kazališne režije i radiofonije te se skoro 30g bavim umjetnošću. Jednako toliko radim kao dramski pedagog sa svim uzrastima što jako volim jer koristim razne umjetničke alate i znanja da bi polaznici kroz igru razvijali sebe kao osobe. Drugim riječima, koristim umjetnost kao sredstvo osobnog razvoja.
Također sam savjetodavna terapeutkinja tjelesno-orijentirane psihoterapije; članica učiteljskog tima u CIR INTP (Split i Sarajevo) te članica strukovnih organizacija HKPT, EABP i EUROTAS.
Koristeći glumačke tehnike i dramsko-pedagoške metode radim na razvijanju ličnosti, komunikacijskih i izražajnih te kreativnih sposobnosti. Radila sam u kulturnom managementu, produkciji te kao predavač scenske umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Pored dviju velikih ljubavi (umjetnost i psihoteraoija) završila sam edukacije iz obiteljskih konstelacija, energetskog iscjeljivanja, tantričkih i šamanskih praksi (International School of Temple Arts).
Moji roditelji su bili super prema meni. Zašto moramo o njima samo negativno govoriti?
Većina nas nasreću odrasta u obiteljima u kojima je bilo ljubavi, brige, pažnje i gdje su nas roditelji voljeli i zaista dali sve od sebe da se pobrinu za nas. Međutim, nekad je dovoljno da vanjske okolnosti poput bolesti djeteta ili roditelja, neimaština, rat, selidba, brat ili sestra s posebnim potrebama, fizička ograničenja roditelja, ostave traga u tome kakvi ćemo ljudi postati, kakve odluke donositi i kako kreirati. U kasnijem životu to može rezultirati odlukama i životom kojim nismo zadovoljni zbog kojih u konačnici tražimo stručnu pomoć.
S druge strane, neki od nas su imali manje sreće i imali djetinjstva s težim emotivnim povredama ili zanemarivanjem, smrtima roditelja, alkoholizmom ili nasiljem. Vrlo je vjerojatno da će takvim ljudima češće trebati stručna pomoć.
Kako to konkretno izgleda?
Za početak, kontaktirajte me da dogovorimo termin za prvi susret u kojem se upoznamo i odlučujemo hoćemo li nastaviti raditi zajedno. Ako da, dogovorimo ciljeve i uvjete rada i naš zajednički put može početi. Svaki susret traje 60-75min, a preporučeni ritam je minimalno dvaput mjesečno da bi naš zajednički rad imao učinak.
Koliko će to sve skupa dugo trajati?
Za to ne postoji formula. Odgovor zapravo ovisi o tome s kojom pričom ste došli, ciljevima koje želite postići te prepekama koji vam stoje na putu. Krajnji cilj jest da prestanete dolaziti, što bi značilo da ste dovoljno odrasli i sazreli da kreirate svoj život na za vas povoljniji i zadovoljniji način.